Almack’s je bio prvi društveni klub u Londonu čije su članstvo sačinjavali i muškarci i žene. To se, jasno, odnosilo samo na pripadnike najvišeg staleža – bio je to ekskluzivan klub s ograničenim brojem članova u koji se dolazilo isključivo s pozivnicom, odnosno prema preporuci. Dotad su se sva mješovita društvena zbivanja tijekom burne londonske sezone odvijala isključivo u raskošnim kućama aristokratskih obitelji.
U Almack’s se dolazilo “vidjeti i biti viđen”, a članstvo u tom klubu potvrđivalo je status pripadnika samog društvenog vrha, pružajući idealnu priliku za stjecanje i širenje osobnog utjecaja kroz socijaliziranje s ostalim pripadnicima istoga staleža. I, dakako, bilo je to mjesto na koje se dolazilo kako bi se čulo, prepričavalo i širilo najnovije tračeve. Almack’som je upravljao odbor koji se sastojao od najutjecajnijih londonskih dama, pripadnica engleske društvene elite (za koju se u to doba koristio naziv “ton”, prema francuskoj riječi za stil ili način ponašanja – otuda i “bonton”).
Te su se dame nazivale pokroviteljicama Almack’sa, bilo bi ih po šest ili sedam u odboru i one su odlučivale tko će dobiti pozivnicu za ekskluzivne balove koji su se u tom klubu održavali srijedom navečer. Oni koji bi dobili zeleno svjetlo pokroviteljica, smjeli su kupiti neprenosivu godišnju propusnicu koja je stajala deset tadašnjih funta. Imati ili nemati tu propusnicu predstavljalo je razliku između običnog (neutjecajnog) pripadnika visokog društva i pripadnika same društvene kreme.
Netko tko bi izgubio pravo na članstvo u Almack’su (najčešće zbog kakvog skandala, no vjerojatno je bilo dovoljno i da se dotična osoba na bilo koji način zamjeri nekoj od pokroviteljica) završio bi u potpunoj nemilosti društva, od čega se bilo veoma teško oporaviti.
